Vukić podsjeća na zbrinjavanje djece s Kozare i one izbjegle uslijed ustanka u Srbu

Publicist, novinar, povjesničar, istraživač i predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Igor Vukić podsjetio je 27. srpnja 2026. na svoju prošlogodišnju Facebook objavu povodom obljetnice četničko-komunističkog ustanka u Srbu iz 1941. godine. Donosimo i pregled izvornog znanstvenog rada kojeg je napisao u koautorstvu s liječnikom Ilijom Kuzmanom na temu zbrinjavanja kozaračke djece.

Vukić: U Jasenovcu je stradalo između 700 i 1600 ljudi, no to nije konačna brojka

Vukić je svojoj objavio priložio fotografiju iz onodobnog tiska koji je izvijestio o primitku djece iz Bosne u Osijeku. Ovako je objasnio fotografiju: „Djeca izbjegla pred četnicima-komunistima iz Boričevca, Kulen Vakufa i tromeđe (Lika, Bosna, Dalmacija), bila su u kasno ljeto 1941. zbrinjavana po mnogim hrvatskim mjestima i prihvatilištima. Među ostalim i u kaznionici u Staroj Gradiški gdje su se mali Boričevljani razbolijevali od ratnih bolesti (tifus, dizenterija) koje su pokupili u zbjegu, slično kao i kozaračka djeca godinu dana kasnije (u ljeto 1942.). I sva su ta djeca bila na jednaki način liječena i prehranjivana u hrvatskim domovima, bolnicama i prihvatilištima, u Zagrebu, Jastrebarskom, Osijeku, Sisku, Bjelovaru i drugdje“, napisao je.

Povjesničar Igor Vukić s liječnikom i infektologom Ilijom Kuzmanom objavio je 2020. izvorni znanstveni rad pod naslovom „Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. godine“.

Rad ruši komunistički mit koji se i danas ponavlja u tzv. antifašističkim i velikosrpskim krugovima – da su vlasti NDH kozaračku djecu mučile i ubijale po dječjim logorima u Sisku, Jastrebarskom, Jasenovcu i drugdje. Istina je potpuno drugačija, a sadržana je u kratkoj Vukićevoj izjavi koju su u naslove prenijeli neki mediji: „Moglo bi se reći – kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija“.

Komunistička laž o 'dječjim ustaškim logorima'

 „Nakon ofenzive hrvatske i njemačke vojske na području planine Kozare u ljeto 1942. godine nastao je zbjeg s velikim brojem izgladnjele i bolesne djece. Kad je slomljen otpor partizanskih snaga, veće skupine djece iz zbjega privremeno su smještane u nekoliko prihvatnih centara (logor Stara Gradiška, sabirališta u selima Mlaka, Jablanac, Uštica i drugdje), a zatim su, bez prethodnih priprema, prevezene u različita prihvatilišta s ciljem pružanja pomoći i zdravstvene skrbi te su potom udomljavana u obitelji“, objašnjavaju autori kontekst događanja.

“U organizaciji zbrinjavanja djece presudna je bila uloga države, a iz dostupnih dokumenata jasno se razabire da je djeci u prihvatilištima uz smještaj i prehranu pružana i odgovarajuća zdravstvena skrb, odnosno da djeca nisu bila diskriminirana i zanemarivana“, tvrde autori.

Zatim Vukić i Kuzman navode kako je osnovna namjera ovoga rada, korištenjem izvornog arhivskog gradiva i izjava sudionika događaja (sudski zapisnici), pokazati da su djeca s Kozare i Potkozarja 1942. godine u prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku i Zagrebu imala odgovarajuću opću i zdravstvenu skrb u skladu s mogućnostima tadašnje medicine u zadanim ratnim okolnostima.

Naime, pišu potom, sve do danas u različitim medijima postoji cijeli niz stavova o namjernom izgladnjivanju, trovanju i mučenju te djece. Autori ovdje žele istaknuti da su to „proizvoljni i činjenično neutemeljeni navodi koje su plasirale jugoslavenske komunističke vlasti odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata, ali i pojedine društvene, političke pa i znanstvene strukture“.

Stoga, u duhu znanstvenih spoznaja, autori izražavaju stav da su nazivi „dječji ili ustaški logori“ neprimjereni te da bi bilo uputnije koristiti nazive prihvatilišta ili sabirališta za djecu, pa i privremene bolnice za djecu.

Zvonimir Despot 'nema muda' suočiti se s istinom o Jasenovcu

Vukić i Kuzman: Djeca s Kozare zasigurno nisu bila diskriminirana u pogledu zdravstvene skrbi

 U zaključku autori pišu: „U zadanim ratnim okolnostima i uz ograničene mogućnosti tadašnje medicine djeca s Kozare, Potkozarja i okolice u prihvatilištima zasigurno nisu bila diskriminirana u pogledu zdravstvene skrbi. Uz svakodnevnu liječničku i ostalu stručnu medicinsku skrb te brigu o higijeni i prehrani, izrazito bolesna i iznemogla djeca smještana su u improvizirane bolnice i razvrstavana na pripadajuće odjele prema vrsti bolesti. Iz svih prihvatilišta djeca su upućivana i u gradske bolnice na specijalističke preglede i liječenje“, stoji u radu koji je objavljen u publikaciji "Pilar – Časopis za društvene i humanističke studije".

Liječnici i prateće osoblje (medicinske sestre, časne sestre i drugi) brinuli su se nesebično o povjerenoj im djeci, nastavljaju autori te pišu kako su se umorni od velikog posla i sami razbolijevali od zaražene djece. U Jastrebarskom je tako umrla časna sestra Terezija Lukrecija Mlakar zarazivši se od djece o kojoj se brinula.

Smrtnih slučajeva bilo je i u obiteljima koje su na skrb preuzele djecu iz prihvatilišta. Najveća prihvatilišta (Jastrebarsko, Sisak, Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu) prihvaćala su i zbrinjavala djecu tijekom nekoliko mjeseci u drugoj polovici 1942. godine. Većinu djece iz prihvatilišta nastojalo se i uspjelo kolonizirati, odnosno smjestiti u udomiteljske obitelji ili druge ustanove s manjim brojem djece. To je bio i najuspješniji način rješavanja brojnih klasičnih zaraznih bolesti koje su se vrlo lako širile u prihvatilištima, ustvrdili su autori.

Hrvoje Klasić za „24 sata“ pita se zašto još nitko nije završio u zatvoru ili bio kažnjen zbog „negiranja genocida“ u Jasenovcu

Autori: Nije postojala namjera da se djeci naškodi na bilo koji način

 Nadalje, „ako je ponegdje i bilo određenih organizacijskih propusta (dr. Antun Najžar pisao je kako je u Sisku zbog nužnog smještaja u nedovršenim zgradama smrtnosti pridonijela i noćna hladnoća, a sporenja o načinu zbrinjavanja djece bilo je i u Domu na Josipovcu u Zagrebu), iz dostupnih dokumenata se jasno razabire da nije postojala namjera da se toj djeci naškodi na bilo koji način, odnosno da nisu bila izvrgnuta izgladnjivanju, nasilju ili trovanju“.

Uistinu, pišu Vukić i Kuzman, „mnogoj od te djece spašen je život, ugrožen glađu i bolesti“.

Prema ovom znanstvenom radu, djeca su pripadala manjinskoj (srpskoj) etničkoj skupini u tadašnjoj državi čiji su mnogi pripadnici sudjelovali u pobuni protiv države. To zacijelo nije bio razlog zašto su dospjela u prihvatilišta, nego nastojanje da im se pomogne bez bilo kakve diskriminacije.

Iako se i u onodobnim izvješćima katkad navodi da su djeca zbrinjavana u logorima, svi dostupni dokumenti ukazuju na to da je prije bila riječ o prihvatilištima, sabiralištima, domovima pa i privremenim bolnicama za djecu u Sisku i Jastrebarskom. Isto tako, dodaju autori, primjerenije bi bilo koristiti termine prihvaćanje, zbrinjavanje, liječenje, skrb, odnosno udomljavanje djece, nego spašavanje (spašavanje sugerira da je djeci prijetila neposredna smrt od ubijanja ili namjernog ozljeđivanja).

Zaključno, Vukić i Kuzman kazuju kako u analiziranom gradivu nema niti jednog dokaza, čak niti jedne izjave sudionika, odnosno svjedoka događaja u prihvatilištima koji bi ukazivali na fizičko nasilje nad djecom.

Rade Končar bio je komunistički revolucionar, terorist i pobunjenik protiv hrvatske države