Davor Marijan o smislu Jugoslavije: Država eksperimentiranja u kojoj su najlošije prošli Hrvati, pogotovo u BiH

Povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest i autoritet za Domovinski rat te razdoblje komunističke Jugoslavije, Davor Marijan napisao je za Časopis za suvremenu povijest pregledni članak pod naslovom „Hrvatska u komunističkoj Jugoslaviji – prilog istraživanju“ u kojem iznosi tezu da su drugu Jugoslaviju komunisti „sazdali na prevari, teroru i laži“. Donosimo sažetak poglavlja „Smisao Jugoslavije“.

Povjesničar Davor Marijan: Drugu Jugoslaviju komunisti su sazdali na prevari, teroru i laži

Marijan ovo poglavlje započinje ovako: „Jugoslavija se često predstavlja kao idealan primjer višenacionalne zajednice koja se 'greškom' raspala. No je li doista u pitanju 'greška' ili je možda klica raspada bila već u samom nastanku Jugoslavije?“. Potom ističe kako je nacionalizam, čiji je dominantni vid stvaranje nacionalnih država, obilježje ovog dijela Europe. Odnosno, pogledamo li zemljovid prije Prvog svjetskog rata i danas, jasno se može zaključiti kako su narodi bivše Jugoslavije težili samostalnosti, a ne višenacionalnoj zajednici.

Marijan postavlja pitanje jesu li Jugoslavija (od 1929.), Čehoslovačka i SSSR (od 1922.) imale „temeljnu grešku“ u postavkama i jesu li bile predodređene za raspad? Zatim dodaje: „Od svih njih Jugoslavija je specifična po tome što se raspala dvaput, oba puta u ratu, s tim da se, bar iz sadašnje perspektive, ne čini uvjerljivom mogućnost njezina obnavljanja“.

Jedino se Čehoslovačka raspala u miru 1993. godine, dok se Jugoslavija dezintegrirala u ratu, a Rusija „ratnim putem održava svoje granice i na isti način pokušava vratiti dio utjecaja i položaja koji je do kraja 80-ih imao SSSR“, piše Marijan.

Nadalje, ustvrđuje i kako socijalizam nije imao iste učinke i posljedice na sve narode i nacionalne manjine druge Jugoslavije te pogled na nju teško može biti isti iz Ljubljane, Sarajeva i Skopja.

Marijan: Najlošije su u Jugoslaviji prošli Hrvati

 „Najviše su profitirali Crnogorci i Makedonci, potom Bošnjaci, a na kraju Albanci. Najlošije su prošli Hrvati, koji su bili trajni gubitnici u Hrvatskoj, a o BiH da se i ne govori. U 'administrativnom' prekrajanju Jugoslavije Hrvatska je na zapadu dobila područja za koja je imala i povijesne i nacionalne osnove, Baranju, koja nikad nije bila dio Hrvatske, no ostala je bez istočnoga Srijema, koji je dobila Srbija, i Boke, koju je dobila Crna Gora. Uz to je bila i teritorijalno presječena kod Neuma, što ne bi bio problem da izlaz na Jadransko more kod Sutorine nije dan Crnoj Gori“, smatra Marijan.

Potom ističe da su u Hrvatskoj Hrvati dijelili suverenitet sa Srbima, što se u svakodnevnom životu ogledalo u tome da su teže od njih rješavali egzistencijalne probleme, a bili lakše kazneno sankcionirani, i to u „svojoj“ nacionalnoj državi. K tome i Srbi Jugoslaviju u pravilu nisu dovodili u pitanje. Također, Hrvati u BiH bili su u krajnje nepovoljnom položaju. Srbi su bili negdje na razmeđu gubitnika i dobitnika, s tom razlikom da su gubitnici postali u drugoj polovini 60-ih, kad je počela „liberalizacija” i povratak na avnojske proklamacije iz 1943. godine. No, piše Marijan, u egzistencijalnom smislu bili su dominantni u svim saveznim institucijama, čija su sjedišta ionako bila u Beogradu. U tom pogledu od njih su veći dobitnici bili samo Crnogorci, zaključuje Marijan.

Povjesničar Davor Marijan: Od 1945. do 1990. Hrvatska je država srpskog naroda

Međutim, nastavlja, „dugoročno su Slovenci možda i najbolje prošli jer su 1991. najlakše završili jugoslavensku epizodu svoje povijesti s obzirom na to da prema njoj velikosrbi nisu gajili teritorijalne pretenzije, što pokazuje da je jugoslavenski problem u biti bio hrvatsko-srpski problem.

Što je uopće bila druga Jugoslavija?

 Marijan nakon ovih ocjena postavlja pitanje: „Što je uopće bila druga Jugoslavija?“. Odgovara ovako: „Bila je država od samoga početka sklona eksperimentiranju, s tim da su ti eksperimenti od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina bili iznimno intenzivni“. Smatra kako su oni započeli 1950. proklamiranim uvođenjem radničkoga samoupravljanja. „Eksperiment je bio nužan kako bi Tito komunističkom svijetu pokazao da je problem zbog raskola bio na Staljinu, a ne na njemu. A poslije je sve bio 'logičan' slijed približavanja Zapadu i Titove nezajažljive ambicije na međunarodnoj sceni“, piše Marijan.

Zašto su velike promjene počele sredinom 1960-ih? Marijan iznosi tezu da je Tito shvatio da je stvorena struktura koja je previše podsjećala na prethodnu Jugoslaviju, što je značilo srpsku dominaciju, i koja je bila pogodna za ustoličenje 17 godina mlađega Aleksandra Rankovića. Decentralizacija se Titu tada mogla činiti mnogo boljom opcijom za njega osobno“. Promjene koje su počele otvaranjem nacionalnoga pitanja na Osmom kongresu SKJ 1964. (otklon od jugoslavenstva najviše je pogodio Srbe i Jugoslavene) i političkom eliminacijom Rankovića 1966. bile su i povratak proklamacijama izvornoga Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), piše Marijan.

Zaključuje kako su te promjene dovršene Ustavom iz 1974. i bile su pokušaj da se Jugoslavija nakon Titove smrti održi tako da se ustavnim „osiguračima” zauzda hrvatski separatizam, a Srbija usmjeri na bavljenje sobom, a ne Jugoslavijom. Završetak eksperimentiranja za Marijana je Zakon o udruženom radu iz 1976. koji je bio „završni čin eksperimentiranja Edvarda Kardelja u promišljanju klasika marksizma o konstituiranju proleterskoga društva“.

Jugoslavensko gospodarstvo

 „O gospodarstvu imamo tek elementarne spoznaje i vrlo jaku promidžbu o jugoslavenskom čudu na tom polju“, piše dalje Marijan, nakon što je ustvrdio da historiografija o Partiji, Titu i komunističkim funkcionerima nije ni izbliza sve rekla, štoviše, kazala je premalo. Kakva je bila Jugoslavija na gospodarskom polju, Marijan kao primjer daje izjavu Milke Planinc koja je najavila da je cilj da Jugoslavija postane srednje razvijena zemlja. „To je priznanje da je nakon 37 godina socijalizma Jugoslavija i dalje bila u istoj kategoriji gospodarske razvijenosti – tj. nerazvijena zemlja“, zaključuje Marijan.

Druge europske zemlje brže su se i uspješnije razvijale, što zapravo pokazuje da jugoslavenska modernizacija nije bila jedinstvena pojava. Potom Marijan postavlja pitanje: „Koliko su onda utemeljene česte tvrdnje da je u tranziciji nakon 1990. sustavno uništena industrija?“. Odgovara Marijan: „Zapravo nemamo nikakvu studiju o tehnološkom razvitku i konkurentnosti te industrije“.

Ističe i predavanje Stipe Šuvara, predsjednika Predsjedništva CK SKJ, održano 3. svibnja 1989. na Tribini omladine u Sarajevu: „Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada. Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada ‘gastarbajtera’, te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. Razvojni problemi Jugoslavije u ovom trenutku proizlaze iz okolnosti da je ona prestala biti zemlja klasične, sirove industrijalizacije i klasična seljačka zemlja i baš je došla u ovu situaciju jer nije imala prava rješenja kako da izvrši skok u srednje razvijenu zemlju“.

Jugoslavija je po službenim podacima 1988. imala 6.891.000 zaposlenih osoba. S obzirom na to da je 1.500.000 radnika bilo tehnološki višak, stvarna zaposlenost iznosila je 5.391.000 osoba. Razlika je bila višak, odnosno produkt specifičnoga „deala” između avangarde i „mase”, piše Marijan.

Na kraju, poglavlje „Smisao Jugoslavije“ zaključuje ovako: „Dosta sam skeptičan prema uporabnoj vrijednosti knjiga o jugoslavenskom gospodarstvu jer nisu sintetske niti su nastale na primarnim izvorima. Dok ne stasaju povjesničari specijalizirani za ekonomsku povijest, mnogo će toga biti nejasno i u sferi spekulacija“.

Davor Marijan: Pojam revizionizam bio je u sferi marksizma, u Hrvatsku ga je uveo Slavko Goldstein