Davor Marijan: Pojam revizionizam bio je u sferi marksizma, u Hrvatsku ga je uveo Slavko Goldstein

Koliko smo puta na malim ekranima ili na sučeljavanjima povjesničara, političara i javnih osoba čuli optužbe za „revizionizam“, kada se raspravljalo o temama iz nedavne hrvatske povijesti? Što je točno revizionizam? Nevezano za povijesnu znanost, nešto revidirati znači preispitati, ponovno staviti na test i dodatno provjeriti. U tom postupku moguće je i dobiti potpuno nova saznanja, suprotna od onih koja su prije toga bila smatrana istinom. U hrvatskoj historiografiji pojam revizionizam uglavnom sa sobom nosi negativne konotacije, odnosno riječ je o etiketi kojom se diskvalificiraju nečija nova otkrića, pa i sam povjesničar kao znanstvenik, ako se usudi dirnuti u zadane povijesne dogme, najčešće između 1941. i 1990. godine.

Povjesničar Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest, najpoznatiji po svojim istraživanjima Domovinskog rata i bogatoj znanstvenoj bibliografiji, napisao je pregledan rad o revizionizmu u kojemu je odlučio revidirati pojam revizionizma kako ga tumače naši povjesničari omiljeni u televizijskim studijima i redcima najutjecajnijih dnevnih novina i portala, te otkriti njegove korijene i specifičnosti u hrvatskoj historiografiji i javnom prostoru. Na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa Hrčak možete pronaći njegov cjeloviti članak pod naslovom: „Suvremena hrvatska povijest i nevolje s revizionizmom“. U uvodu Marijan piše kako se pojam „povijesni revizionizam“ u Hrvatskoj pojavio tek početkom 21. stoljeća. Do tada je bio „isključivo u sferi marksizma, što je u slučaju Hrvatske (i Jugoslavije) bila stvarnost od 1945. do 1990. godine“. Marijan odmah na početku identificira „zaslužnu“ osobu za uvođenje tog pojma u lijevo krilo hrvatske historiografije i hrvatskog društva. Riječ je o Slavku Goldsteinu, osobi koja nije niti bila povijesne struke, napominje Marijan.

O Slavku Goldsteinu i njegovom prozivanju dr. Franje Tuđmana za povijesni revizionizam nakon 2000. godine Marijan piše: „Devedesetih godina promijenila se vlast u Hrvatskoj, zbio se rat koji kao izvanredno stanje nije bio pogodan za normalni život, pa ni historiografska istraživanja. Historiografija nije zamrla, a nakon 2000. dio nje etiketiran je povijesnim revizionizmom, a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prozivan najodgovornijim za njega. 'Otac' prozivanja za povijesni revizionizam bio je Tuđmanov politički protivnik Slavko Goldstein, osoba bez formalnog povijesnog obrazovanja, i njegov slučaj pokazuje kako dobro umreženi medijski interesi mogu od besmislice napraviti pitanje 'životne važnosti', da ne kažemo nacionalnog interesa. Međutim, njegove su teze neprihvatljive u znanosti. Prozivanja za revizionizam u znanosti, pa tako i u historiografiji, apsurdna su jer, kako primjećuje M. Gross, 'svaki iskaz zastaruje i zahtijeva reviziju'. Što je znanost bez revizije? Jesu li znanstvenici koji rade reviziju revizori ili revizionisti – pitanje je za uzaludno gubljenje vremena.“

Marijan zaključuje kako je pojam „povijesni revizionizam“ blizak samo onom krugu ljudi koji ne vide nikakvu potrebu niti smisao dovođenja u pitanje slike Drugog svjetskog rata. Iznimka je jedino, navodi Marijan, brojka stradalih u Jasenovcu koja je smanjena sa 700 000 na 83 do 100 000. Međutim, i ta je brojka neutemeljena i nije nastala na povijesnim i drugim znanstvenim istraživanjima. Upornim ponavljanjem, piše Marijan, nova brojka ubijenih u Jasenovcu postala je prihvaćenom u dijelu društva. Optužbama za povijesni revizionizam nastoji se obeshrabriti povjesničare u njihovim istraživanjima i propitivanjima povijesti. Stoga je revizionizam „sfera dnevne politike, ali ne i znanosti“, zaključuje Marijan. Na kraju dodaje i kako povjesničar koji nije revizionist nema što tražiti u znanosti. Najbolje bi mu bilo ući u politiku i novac poreznih obveznika koji se ulijeva u historiografiju prepustiti onima koji nisu lijeni „uroniti u arhive“.

Tko su danas „sinovi“ prozivanja za povijesni revizionizam u Hrvatskoj? Jedan od najvećih je i doslovni sin Slavka Goldsteina, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Ivo Goldstein. Zabrinut za „agresivni“ povijesni revizionizam, Ivo se „prekvalificirao“ iz medijevista i bizantologa u povjesničara 20. stoljeća. Međutim, na tom polju pokazao se amaterom kao što je bio i njegov pokojni otac. Ivo je pisao o Titu, Bleiburgu, Jasenovcu, partizanima i Tuđmanu grubo kršeći pravila povijesne struke i pokazujući iznimnu intelektualnu i profesionalnu lijenost u svojim knjigama, čija je svrha u prvom redu ionako bila braniti „tekovine antifašizma“, partizanski pokret i „državnika“, ne diktatora, Tita.

Uz Goldsteina, doduše ne tako glasno, javljaju se i ostali povjesničari koji su ideološki vezani za komunističko razdoblje i partizansku prošlost svojih predaka. Riječ je o poznatim povjesničarima koje često susrećemo na televiziji – Tvrtku Jakovini i Hrvoju Klasiću. Više vremena provode komentirajući tuđa istraživanja, no što sami pišu radove i „uranjanju u arhive“. Tema koja se danas ne smije dirati je logor Jasenovac koji je i Marijan spominjao. Bilo kakva sumnja u službenu brojku ili karakter logora u lijevom krilu historiografije izaziva zgražanje i osude. S druge strane, kada se „lijevi“ povjesničari uhvate svojih tumačenja i interpretacija povijesti, recimo Domovinskog rata, tada se brane slobodom misli, povijesnim pluralizmom, autonomijom znanosti i sličnim površnim izgovorima. Ne možemo ne primijetiti da se njihov povijesni revizionizam temelji uglavnom na „interpretacijama“, a ne na izvorima i istraživanjima.

Aktualni slučaj povučenog udžbenika povijesti najbolje oslikava hrvatsku historiografsku scenu o čemu je i Marijan ponešto govorio u svom preglednom članku o revizionizmu u Hrvatskoj. Članak je nastao prije gotovo pet godina, no i danas je aktualan. Kritičari udžbenika nastupili su isključivo znanstveno i argumentima su dokazali kako je udžbenik manipulativan, prožet faktografskim pogreškama i metodološki loš. Riječ je uglavnom o povjesničarima koji ne nalaze put do medija, nemaju emisije na Prisavlju niti javljanja uživo tijekom obljetnica iz nedavne hrvatske povijesti, između ostalog i zato što su u arhivima. Povjesničari koji su zauzeti imidžom u javnosti, nastupima u središnjim dnevnicima i aktivističkim angažmanima nemaju radove i ne mogu intelektualno konkurirati svojim kolegama koji propituju njihove narative. Jedino što imaju jest toljaga zvana povijesni revizionizam. Zato u ovom slučaju povučenog udžbenika imamo struku s jedne strane i aktiviste s druge strane koji se koriste lažnim narativima u medijima, te izbjegavaju protuargumentaciju iz ideoloških razloga. Vrijeme će pokazati hoće li ovaj slučaj povučenog udžbenika revidirati prozivače za povijesni revizionizam. Njihove slabe kompetencije, nepoznavanje elementarnih činjenica iz povijesti i izbjegavanje sučeljavanja sa strukom u opoziciji mogli bi javnosti otkriti kako neki „stručnjaci“ nisu toliko stručnjaci, koliko su ideolozi, aktivisti i neostvareni političari.