Zašto Bog dopušta patnju: Pet razloga prema sv. Tomi Akvinskom

Nedavno je objavljena vijest da je katolički svećenik u Ekvadoru, o. Patricio Alfredo Sánchez Molinari, poginuo kada je na njega tijekom mise palo veliko raspelo. Dok su mnogi izražavali sućut, neki su kutci interneta iskoristili tu priliku kako bi osudili ono što smatraju katoličkim idolopoklonstvom povezanima sa slikama našega Gospodina i njegovih svetaca. Tekst donosi The Catholic Herald.

Jedan od takvih ljudi bio je pastor Jonathan Shelley iz baptističke crkve Stedfast, koji je tvrdio da je Bog, „imajući smisla za humor”, izazvao tu nesreću, ubio svećenika i „poslao ga ravno u pakao”. No taj događaj otvara i šire pitanje: zašto Bog dopušta patnju, odnosno da čovjeka pogađaju nevolje?

Dok islam jača u Beču, kardinal Schönborn poručuje: 'Tko ima djecu, ima budućnost'

Nevolja može biti početak prokletstva, odnosno vječne osude

 U svojem komentaru Evanđelja po Ivanu, 9. poglavlju, sveti Toma Akvinski oslanja se na djelo svetoga Grgura Velikoga Moralia in Job (Tumačenja Knjige o Jobu) kako bi razlikovao pet razloga zbog kojih Bog nekoga može podvrgnuti nevoljama. Te nam razlike pomažu prepoznati koliko različite uloge patnja može imati u okviru Božje providnosti.

Prvi razlog koji navodi Akvinski najozbiljniji je od svih: nevolja može biti početak prokletstva, odnosno vječne osude. Vremenska kazna može najavljivati konačni sud nad čovjekom koji ustraje u zlu.

Herod Agripa I. primjer je Božje kazne. Nakon što je naredio pogubljenje svetoga Jakova, poslije prihvaća klicanje mnoštva koje ga slavi kao boga. Djela apostolska izričito kažu da ga anđeo udara zato što nije dao slavu Bogu te da umire (Dj 12, 1–2.21–23). Slično je i s faraonom, koji kroz uzastopne pošasti trpi Božji sud, ali ustraje u otporu sve dok naposljetku ne bude svladan vodama Crvenoga mora (Izl 9, 27–35; Ps 136, 15).

Promatrane u svjetlu Tomina prvog razloga, te se nevolje mogu razumjeti kao nagovještaj konačne osude onih koji se ne žele obratiti: kazna počinje već u ovome svijetu, dok grešnik i dalje tvrdoglavo ustraje u zlu.

Vatikan hodočasnicima zabranio procesiju i latinsku misu u bazilici sv. Petra

Ispravljanje prijašnjih prijestupa

Drugi je razlog ispravljanje prijašnjih prijestupa. Bog može dopustiti da nekoga pogode nevolje kako bi ga potaknuo na obraćenje i vratio pravednom životu. Grgur to ilustrira primjerom čovjeka ozdravljenoga u Betsatdi, kojega Isus poslije upozorava da više ne griješi kako mu se ne bi dogodilo nešto gore (Iv 5, 14). Grgur to upozorenje razumije kao naznaku povezanosti između čovjekovih ranijih grijeha i njegove patnje.

Josipova braća pružaju još jedan primjer. Kada ih Josip zatvori i podvrgne kušnji u Egiptu, prisjećaju se okrutnosti koju su mu nanijeli i priznaju svoju krivnju (Post 42, 17–22). Njihova nevolja budi savjest kojoj je već odavno bilo potrebno buđenje.

Sprječavanje budućih prijestupa

 Lako je ovdje stati i pretpostaviti da patnja uvijek mora biti kazna za nešto što je čovjek već učinio. No Akvinski ide dalje: treći je razlog sprječavanje budućih prijestupa.

Sveti Pavao govori o trnu u tijelu koji ga čuva od oholosti zbog izvanrednih objava koje je primio (2 Kor 12, 7–9). Kakva god bila točna narav toga trna, Pavao prepoznaje njegovu svrhu: on ga drži poniznim.

To vrijedi imati na umu kada se suočavamo s patnjom u vlastitom životu ili u životima drugih ljudi. Nešto što nam se čini kao puka zapreka može nas istodobno obuzdavati od napasti koja bi nam nanijela mnogo veću štetu. Razočaranje nas može učiniti poniznijima, a ograničenost nas može naučiti oslanjanju na Boga.

Trebali bismo ostaviti otvorenom mogućnost da nevolja može biti izraz Božje očinske brige, jer nekoga štiti od duhovne opasnosti.

Nadbiskup na godinu dana prekinuo javno djelovanje egzorcista Chada Rippergera

Rast u kreposti i snažnija ljubav prema Bogu

 Četvrti je razlog rast u kreposti i snažnija ljubav prema Bogu, osobito kroz iskustvo njegova izbavljenja. I ovdje nam Josipova priča pruža primjer. Njegova ga braća prodaju u ropstvo, a poslije završava u zatvoru zbog lažne optužbe Putifarove žene (Post 37, 23–28; 39, 7–20). Ipak, Bog ga izvodi iz zatvora i postavlja na položaj s kojega može spasiti mnoge živote tijekom gladi.

Najjasnije objašnjenje daje sam Josip: njegova su braća namjeravala učiniti zlo, ali je Bog ono što se dogodilo usmjerio prema dobru, kako bi se spasili mnogi ljudi (Post 50, 20). Njihova okrutnost i dalje ostaje zlo. Ipak, ona ne može osujetiti Božju providnost.

Josipova kasnija velikodušnost prema braći pokazuje nam i rast u kreposti do kojega patnja može dovesti. Patnja nas može voditi prema većoj dubini ljubavi. Nakon što je pretrpio njihovo zlostavljanje, Josip je sposoban dosegnuti velike visine ljubavi: oprašta im i skrbi se za njihove potrebe (Post 50, 19–21).

Nevolja može poslužiti tome da se očituje Božja slava

 Naposljetku, Akvinski objašnjava da nevolja može poslužiti tome da se očituje Božja slava. Upravo je to neposredna tema devetoga poglavlja Ivanova evanđelja. Vidjevši čovjeka slijepa od rođenja, učenici pitaju je li njegovo sljepilo posljedica njegova vlastitog grijeha ili grijeha njegovih roditelja. Isus odbacuje takvo objašnjenje i kaže da se na njemu trebaju očitovati Božja djela (Iv 9, 1–3).

Čovjekova patnja postaje prilikom da Krist očituje svoju moć ozdravljenja. No priča ne završava povratkom vida: čovjek naposljetku ispovijeda vjeru u Isusa i klanja mu se (Iv 9, 35–38). Dobro koje prima nadilazi tjelesno ozdravljenje i vodi ga do spoznaje njegova Spasitelja.

Božju slavu možemo vidjeti i u pustinji, kada hrani Izrael manom i izvodi vodu iz stijene (Izl 16; 17, 1–7). Ništa od ovoga ne čini patnju lakom niti obećava da će svaka nevolja završiti ozdravljenjem još za ovoga života. Ipak, nadamo se da ova razmišljanja mogu produbiti naše povjerenje u Boga, koji je dobar. Sveti Pavao uvjerava nas da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube i koji su pozvani prema njegovu naumu (Rim 8, 28).

Kada trpimo, možemo preispitati svoju savjest, pokajati se ondje gdje je to potrebno, moliti za izbavljenje i tražiti milost kako bismo ostali vjerni. Kada drugi trpe, trebali bismo moliti za njih i pomoći im nositi njihove terete — a suzdržati se od toga da ih dodatno osuđujemo.

Biskup Strickland: Drugi vatikanski sabor nije imao ovlast izumiti novu katoličku vjeru