'Tuđman je bio partizan': Dobro, i što sad?

Kada treba opravdavati zločinački partizanski pokret i totalitarnu narav komunizma i revolucije na prostoru Hrvatske i bivše Jugoslavije, postjugoslaveni i apologeti crvenog fašizma vade svoj „najjači adut“, barem tako misle, te kao da imaju zadnju kartu u UNO igri „zakucavaju“ s „Franjo Tuđman je bio partizan!“. U galeriji fotografija mnogim ljevičarima i sljedbenicima zločinačkog Staljinovog antifašizma, koji je karakterističan i za naše podneblje, boravi i mladi partizan Tuđman. Taj mladić s petokrakom na čelu jedan je od glavnih aduta i sveučilišnih profesora koji bi trebali znati bolje, ali ih ideološko sljepilo sprječava vidjeti koliko je karta „Tuđman partizan“ zapravo slaba. Ne samo slaba, već infantilna i odraz potpune akademske gluposti.

Na današnji dan umro je prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman

Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić obožavaju se nabacivati s kartom „Tuđman partizan“ ne bi li time pokušali stvoriti lažnu sliku da je partizanština nekako čvrsto vezana uz hrvatstvo i ideju slobodne i samostalne hrvatske države. Nije. Ideologija Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) bila je u svojoj srži izrazito antihrvatska ne samo zato što je bila za jugoslavensku državnu opciju, već i zato što komunizam nastoji nasiljem porušiti čitav društveni i kulturni poredak te uspostaviti novo tobože savršeno društvo i to ono bez Boga i Crkve. Crkva je utkana u hrvatski narod i zapadnu civilizaciju. Crkva i komunizam su nespojivi, što znači da su komunizam i Hrvati također dva oprečna pojma jer smo izrazito katolička nacija.

Komunizam je rušilački i bezbožni sustav koji iz ljudi čupa dušu i svodi ih na materijalna bića koja imaju sve „besplatno“ i tek tada postižu sreću. Komunizam je protunaravan te stoga nije prirodan niti jednom narodu. Komunizam je u suštini zlo.

Izvanredna vijest: Tvrtko opet o Titu!

Hitlerov napad na Rusiju bio je okidač za pokretanje komunističke revolucije na prostoru bivše Jugoslavije

 Vratimo se na „kartu Tuđman“. Mladi Franjo je poput mnogih Hrvata u Drugom svjetskom ratu pao pod utjecaj propagande KPJ, a tome treba dodati i posebne okolnosti u kojima se našao u vrijeme rata. Ovisno o geografskom prostoru i lokalnim prilikama, Hrvati su završavali u različitim vojskama i ratovali međusobno za tuđe interese, kako će se to najbolje pokazati 1945. godine.

Kada je 22. lipnja 1941. Hitler napao Staljinov SSSR, Josip Broz Tito prestao je biti saveznik nacista i odazvao se pozivu ne domovine Hrvatske niti čak Jugoslavije već Sovjetske Rusije, prijestolnice svjetskog komunizma. Ultimativni cilj bio je globalni komunizam.

Tog 22. lipnja u Hrvatskoj se „slavi“ praznik „Dan antifašističke borbe“, jedna velika laž i nakarada moderne i demokratske hrvatske države. Hitlerov napad na Rusiju bio je okidač za pokretanje komunističke revolucije na prostoru bivše Jugoslavije. Drugi svjetski rat je samo bio kontekst u kojem je ta revolucija provedena. Komunistička partija Jugoslavije je propagandom laži upravljala narodom kako bi sudjelovao u tom procesu. Pritom se prigodno govorilo o slobodi Hrvatske, skidanju okova fašizma i koječemu drugome. Trebalo je uvjeriti narod da se bori za vlastitu slobodu, a ne za komunističko društvo i državu kojom će vladati jedna Partija služeći se državnim terorom.

Partizani Dalmacije i Istre izabrali su tu vojsku ne zato što su u većini bili uvjereni komunisti već zato što je fašist Talijan na Jadranu bio neprijatelj. Italija je NDH otela obalne krajeve i utjecaj ustaša je bio jako ograničen pa se partizanski pokret dobro ugnijezdio na tom području. S druge strane, tamo gdje je vladalo četničko nasilje i jaka nacionalna svijest, Hrvati su pristupali oružanim formacijama NDH. Ljudska sudbina i mjesto svakog pojedinog partizana, ustaše ili domobrana igrali su presudnu ulogu u tome u kojoj će tko vojsci završiti. Zato Drugi svjetski rat ne može biti temelj niti vrijednosno ishodište moderne hrvatske države. U općoj svjetskoj klaonici i kaosu, Hrvati su ratovali međusobno i završili kao gubitnici jer su se našli svi zajedno iza željezne zavjese i pod totalitarnom čizmom.

Ustaše na Jadranu: Povjesničar Nikica Barić o „prodaji“ Dalmacije i povratku hrvatske obale u sastav NDH 1943.

Karta 'Tuđman partizan' je bijedan pokušaj pranja krvi s partizanskog pokreta

 Činjenica da je Franjo Tuđman bio partizan ništa ne mijenja u vezi naravi partizanskog pokreta. To što je Tuđman kao mladić bio partizan ne znači da je taj pokret bio hrvatski i humani. Je li Tuđman imao što slaviti kada je u svibnju 1945. promatrao najveću hrvatsku tragediju u čitavoj našoj povijesti? Kakva je to pobjeda u kojoj tvoj vlastiti narod gine u desecima tisuća nakon rata i biva bacan po šumskim jamama i tenkovskim rovovima?

Jakovinina i Klasićeva diverzija s kartom 'Tuđman partizan' je tek bijedan pokušaj pranja krvi s partizanskog pokreta. Bio Tuđman partizan, ustaša ili časnik japanske carske vojske u Drugom svjetskom ratu, to ništa ne mijenja kada su u pitanju Partija, Tito i zločinački karakter partizanskog pokreta.

To što je Tuđman bio partizan ne mijenja činjenicu da smo u Jazovci pronašli 814 kostura. To što je Tuđman bio partizan ne znači da Hrvatska 1945. nije opet zarobljena u Jugoslaviji, komunističkoj i totalitarnoj, s glavnim gradom – Beogradom.

Povjesničar Nikica Barić o Klasićevoj knjizi o Miki Špiljku: Nedorečeno, površno i nestručno

Dobro… i što sad?

 S druge strane, mnogi će se šokirati, ali ljudi se mijenjaju. Moguće je biti uvjereni komunist i vjerovati u neke lažne ideale te se u zrelijoj dobi promijeniti. Pogledajte samo bivšeg „argetinskog ustašu“ Dragu Pilsela. Sveti Pavao je bio Savao, progonitelj kršćana. Nigdje nije zapisano u zvijezdama da samo jedan određeni trenutak u ljudskom životu definira čovjeka i onemogućuje mu svaku promjenu. Zašto Jakovina i Klasić ne govore o Tuđmanu disidentu, o Tuđmanu revizionistu koji osporava jasenovačku mitomaniju, Tuđmanu sa šahovnicom na čelu koji ratuje s Jugoslavenskom narodnom armijom, Titovom vojskom, te Tuđmanu koji je umro kao hrvatski nacionalist i suverenist? Odobravaju li Jakovina i Klasić jednako Tuđmana u Zagorju 1941. i Tuđmana na Brijunima 1995. godine?

„Tuđman je bio partizan“ nije nikakav jak argument u prilog „antifašističkom“ partizanskom pokretu. Bl. Alojzije Stepinac spletom okolnosti našao se u redovima srpske vojske na kraju Prvog svjetskog rata i što ćemo sada? Stepinca nazivati velikosrpskim ideologom? Tu biografsku crticu predstavljati kao glavnu odrednicu njegovog života?

Stoga, što je zapravo odgovor na bacanje karte „Tuđman partizan“ na stol? Što reći na to? Trebalo bi pitati onoga koji maše tom kartom: „Dobro… i što sad?“. Hoćemo li skinuti hrvatski grb sa zastave i prišiti petokraku? Proglasiti Beograd glavnim gradom? Zabraniti političke stranke? Postaviti na čelo države jednog pedofila da vlada do smrti? Ubijati Hrvate u dijaspori? Zatvarati ljude zbog verbalnog delikta? Što bismo točno trebali učiniti zbog toga što je Franjo Tuđman bio – partizan?

Obilježen prekid savezništva Tita i Hitlera: Kada ćemo konačno ukinuti takozvani 'Dan antifašističke borbe'?