Čulina: Kako su Možemo i SDP otkrili čari hladnog kapitalizma, a mediji krenuli u lov na bakice i vozačicu Kristinu

Nema tužnijeg prizora u politici od borca za radnička prava u trenutku kada okusi vlast. Dok su u oporbi, usta su im puna solidarnosti, potplaćenih teta u vrtićima, smetlara i vozača. Sebe prikazuju kao jedinu branu pred hladnim kapitalizmom. Piše Robert Čulina na svom Facebook profilu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

​

A onda pobijede na izborima, pa crvene zastave zamijene odijela i kalkulatori. U Zagrebu gledamo udžbenički primjer te preobrazbe. Možemo i SDP, do jučer dežurni ideolozi prosvjeda, preko noći su postali rigidniji poslodavci od najtvrđe desnice.

Goluža podsjetio da je Tomaševiću plaća rasla znatno više nego radnicima u štrajku

​

Od grljenja radnika do sudskih zabrana

​ Dok desničar na vlasti otvoreno kaže da štiti proračun i tržište, pa barem znate na čemu ste, ljevica izvede najpodliji potez i napravi izdaju iznutra. Do jučer su se njihovi aktivisti naslikavali s radnicima ZET-a i Čistoće. Čim su zasjeli u fotelje i preuzeli gradsku blagajnu, ti isti radnici više nisu heroji grada. Preko noći su postali nerealni, neodgovorni i izmanipulirani od oporbe.

​

Štrajk, koji je u doktrini ljevice najsvetije radničko pravo, dolaskom Tomislava Tomaševića i SDP-a postaje neprihvatljiv pritisak i opasnost za grad. Bez trunke srama potežu se sudske zabrane i prebrojavaju dnevnice, uz krutost na kojoj bi im pozavidjeli i najžešći korporativni menadžeri.

​

Medijski odstrel uz bakicu i vozačicu Kristinu

​ Sramotnu ulogu u ovome igra i dio medija. Umjesto da preispituju ugovore ili nesposobnost uprave da dogovori uvjete s radnicima, fokus se prebacuje na huškanje javnosti protiv radnika.

​

Ubacuje se u treću brzinu te se šalju ekipe na teren s jasnim ciljem. Prvo treba pronaći bakicu na stanici koja će pred kamerama pljuvati po štrajku. Kamera hvata umorno lice umirovljenice dok čeka tramvaj, a novinar postavlja sugestivno pitanje o povećanju plaća dok narod čeka na hladnoći. Kao naručeno, dobiva se savršen izljev gnjeva o tome kako bi svi samo novce i kako bi ih trebalo biti sram dok umirovljenici nemaju ništa.

A onda slijedi kruna medijskog inženjeringa, ulazak vozačice Kristine s asimetričnom woke frizurom i kričavo obojenim pramenovima. Ona u mikrofon punim ustima predano objašnjava kako pravi radnici rade, a ne štrajkaju, jer je njoj iznad svega stalo do javnog dobra i njezinih sugrađana. Kristina postaje medijska heroina dana i dokaz da su štrajkaši samo razmaženi neradnici, dok vlast u pozadini trlja ruke jer je našla idealno lice za slamanje solidarnosti unutar samog kolektiva.

​

Problem tako više nije gradska vlast koja ne zna upravljati sustavom. Problem je smetlar koji ne želi raditi za crkavicu ili vozač koji odbija voziti neispravan autobus. Gnjev sirotinje uspješno je usmjeren na još veću sirotinju.

Mislite da je posao vozača lagan i da su vozačke plaće (pre)visoke? Pa što čekate? Vozite!

​

Ljubav s krupnim kapitalom i moralne prodike

​ Iza priče o zelenoj tranziciji puca još jedan mit, onaj o borbi protiv krupnog kapitala. Unatoč godinama galamljenja protiv privatnika, milijunski poslovi za zbrinjavanje otpada i razne konzultantske usluge i dalje bez problema cure u ruke privatnih tvrtki, dok se vlastitim radnicima broji svaki cent povišice. Ako novca fali, rješenje ljevice nije udar na te igrače, nego poskupljenje usluga za građane.

​

Ono što Možemo i SDP na vlasti čini posebno iritantnima jest njihova moralna superiornost. Kada desnica reže prava, to radi otvoreno. Kada to radi zagrebačka ljevica, oni nas uvjeravaju da to rade za naše dobro, a ako podržavate radnike, proglasit će vas neinformiranima ili oruđem u rukama desnice. Koja ironija!

​

Birači su kupili borbu protiv nepravde, a dobili tehnokrate kojima je Excel tablica svetinja, radnik neprijatelj sustava, a bakica s ulice i ideološki podobna Kristina medijski džokeri za slamanje radničkog otpora.

Vlahović o odnosu medija i ljevice prema štrajkašima: Do izražaja je došao i urbani jugo rasizam